ČEKANJE (Poleve 2017.)

ČEKANJE

(Poleve 2017.)

 

Aleluja! Bog vas voli! Zar ne? Ili se možda nekome čini da nije tako? Pošto su ovdje okupljeni slobodnjaci/samci je li možda netko misli da je sâm zato što ga Bog zanemaruje i zato jer je Bog ravnodušan? Ako je tako onda se taj brat ili sestra vara jer Bog voli svako Svoje dijete i želi mu dobro te zato poručuje: ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadem budućnost i nadu (Jer 29:11). Bog nas voli i kad nam je teško pa zato Krist kaže: U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet! (Iv 16:33). Isus je otišao na križ i platio zadužnicu koju bismo mi morali platiti (Kol 2:14), On je platio račun umjesto nas u odnosu na Boga, ali to ne znači da će plaćati naše svakodnevne račune. Dakle, neće nam biti lako, ali uz Krista će nam biti lakše.

Možda se nekome čini da ga Bog kažnjava, ali On nas voli i kada kara jer nas tako ispravlja: Jer koji je sin, ako je zbilja sin, koga otac ne kara? … Doduše, svako karanje za sada ne pričinja se nečim što donosi radost, nego žalost. Ali kasnije onima koji su njime uzgajani donosi plod pun mira – pravednost. (Heb 12:7,11).

U ovom svjetlu možemo govoriti i o čekanju. Čekanje u banci, ambulanti ili negdje drugdje sigurno nije zabavno jer gubimo vrijeme, nerviramo se, čujemo svakojake prigovore pa i psovke itd. Međutim, sve to podnosimo zato jer očekujemo dolazak do cilja, a to je da ćemo obaviti ono za što smo došli. Čekanje umara, ali svjetlo na kraju tunela, tj. sretan ishod daje snagu i putokaz.

Riječ čekati znači doći nekamo i ostati dok se ne ostvari razlog dolaska, odnosno nadati se čemu, očekivati. Budući da čekanje podrazumijeva ulaganje našeg vremena i strpljenja onda ono često puta nje ugodno jer može biti dugo, upitan je ishod čekanja i u konačnici može biti razočaravajuće. A što onda raditi kad moramo čekati, kako se ponašati?

Čekanje mora biti povezano uz strpljivost, koje je jedan od plodova Duha Svetoga (Gal 5:22), jer čim smo se opredijelili za čekanje znači da smo izabrali i strpljivost. Bez obzira na to koliko u nama sve treperilo od nervoze koju uzrokuje čekanje ipak smo, premda protivno našoj naravi, strpljivi jer prekidom čekanja ne bismo ostvarili cilj koji je povezan s tim čekanjem.

Strpljivost nam je važna jer se ne smijemo prepustiti stvarima koje nas odvlače od čekanja nego ćemo s njime učvrstiti našu postojanost, a postojanost će nam donijeti rezultat: Prema tome, ne gubite svoga pouzdanja! Njemu pripada velika nagrada. (Heb 10:35) Strpljivost se izgrađuje postupno i do nje se ne dolazi lako jer ima nekoliko neprijatelja od kojih je na prvom mjestu njena suprotnost, a to je nestrpljivost. Ako smo nestrpljivi i nismo oslonjeni na Boga veoma lako ćemo napraviti grešku. Pogledajmo primjerice Abrahama. Iako mu je Bog dao obećanje da će imati potomstvo brojno poput zvijezda (Post 15:5) on je poslušao savjet svoje žene Sare da pokuša dobiti dijete sa sluškinjom Hagarom (Post 16:2) i znamo da je to urodilo rođenjem Jišmaela koji postao neprijatelj Izaku. Abraham, dakle, nije imao strpljivosti i nije više htio čekati pa je stvar uzeo u svoje ruke.

Drugi neprijatelj čekanju je neizvjesnost, odnosno nesigurnost. Kad je Mojsije otišao na Sinaj primiti Božje zapovijedi i kad se nije vraćao 40 dana (Izl 24:18) narod je rekao Aronu: Ustaj! Napravi nam boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s čovjekom Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske (Izl 32:1). Neizvjesnost je Izraelce u Starom zavjetu bacila u idolopoklonstvo, a u Novom zavjetu mučila ih je oko Isusovog poslanja jer nisu znali je li Mesija i kako se postaviti prema Njemu. Zato su Mu rekli: Dokle ćeš nas držati u neizvjesnosti? Ako si zbilja Mesija, reci nam otvoreno! (Iv 10:24).

Treći neprijatelj čekanju je strah od lošeg ishoda koji potiče ljude na nepromišljeno djelovanje. Šaula je pred vojnu protiv Filistejaca uhvatio strah zbog toga što mu se vojska počela razilaziti, a prorok Samuel još nije došao pa je sam, neovlašteno, prinio žrtvu paljenicu i time je izazvao gnjev Božji (1 Sam 13:8-14). Drugi put, umjesto da napravi herem nad Amalečanima, Šaul je poštedio njihovog kralja Agaga i najbolje ovce i goveda jer se, kaže Samuelu: Bojao sam se naroda i popustio njegovu zahtjevu (1 Sam 15:24).

Vratimo se pitanju: što raditi kad moramo čekati? Kao prvo, za čekanje se moramo dobro spremiti poput mudrih djevica koje su dočekale zaručnika. One nisu znale u koji će sat doći zaručnik, ali su čekanju pristupile ozbiljno, temeljito se pripremile da ih ništa ne iznenadi i omete pa su zato mogle ući s njim na svadbu (Mt 25:1-13). Zatim, u čekanju ne smijemo biti nestrpljivi i misliti kako naš trenutak neće doći nikada i da će nam vrijeme bespovratno uteći. Razmetni sin je od oca tražio svoj dio prije vremena jer je htio uživati život onda kad se njemu htjelo, ali mu se to obilo o glavu jer je upao u neimaštinu i glad (Iv 15:1-20).

Naše čekanje mora biti popraćeno mirom onako kako piše: Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino! (Tuž 3:26). Jasno je da nije uvijek u pitanju doslovno spasenje već i Božja pomoć i uslišana molitva. Zato prorok Mihej kaže: A ja, prema Jahvi ja sam zagledan, čekam na Boga koji spasava, Bog moj mene će uslišati (Mih 7:7). Mir je preduvjet razboritom djelovanju i razgoni strah jer znamo u čije smo ruke stavili naše pouzdanje. On nas drži jakima i ne da da padnemo u malodušnost koja je pogubna jer nas paralizira i sputava u djelovanju.

Malodušna osoba zapada u neaktivnost, nije je briga za ništa, pada u beznađe i sreći uopće ne pruža mogućnost da je zahvati. Najlakše je glavu staviti među koljena i ne vidjeti ništa oko sebe, ali to ne znači da su problemi nestali ako ih ne vidimo. Isto tako, lako je oplakivati sebe i svoj udes, ali što se time dobiva? Ništa! I dalje smo na istoj točci na kojoj stojimo poput kipa umjesto da idemo naprijed prema novim pobjedama. Kad svane dan potrebno je otvoriti prozor da bi svjetlo ušlo u sobu. Doduše, jedanput će biti sunčano pa će ući puno svjetla, drugi put oblačno i neće biti puno svjetla, a ako jutro bude maglovito i u našoj sobi će se slabo vidjeti. Međutim, bitno je da se trebamo dignuti i otvoriti prozor ako mislimo da barem i ono malo svjetla za maglovita dana razbije mrak naše sobe. Ne smijemo biti poput Izraelaca koji su došavši pred Crveno more počeli očajavati (Izl 14:9-12) i zaboravili sve što je Bog napravio za njih u Egiptu! Potrebna je vjera jer ona podiže iz mrtvila malodušnosti i daje snagu za pokret. Zaista, kad je čovjek bolestan, njegov ga duh podiže, a ubijen duh tko će podići? (Izr 18:14). Odgovor je: Isus, koji je naše boli na Sebe uzeo da bismo mi bili iscijeljeni (Iz 53:4-5).

Naše čekanje ponekad može biti popraćeno nekim Božjim obećanjem poput onoga koje je Abraham dobio o potomstvu. Tada čekanje pogotovu treba biti povezano sa strpljenjem i vjerom u Božju riječ. Sjetimo se starca Šimuna koji je imao objavu da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju (Lk 2:25-35) i proročice Ane, koja je godinama služila Bogu postom i molitvom, ali je za svoju vjernost bila je nagrađena time da je dočekala blaženi trenutak da vidi Sina Božjeg (Lk 2:36-38).

Božje mjerilo za vrijeme nije isto kao naše. Mi smo po prirodi nestrpljivi i želimo odmah doći do cilja. Kod Boga nije tako jer On zna kad je pravi trenutak za nešto. Možda još nismo spremni i možda bi okolnosti bile protiv nas pa bi ispunjenje našeg čekanja bilo uzaludno, odnosno bilo bi bačeno u vodu. Možda neki veliki novac, na primjer, ne bismo znali upotrijebiti na pravi način ili bi ga propast banke ili posla u koji smo ga uložili uništili. Zato nas Pismo ohrabruje: Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! (Hab 2:3; Heb 10:37). Spasenje moje zakasniti neće (Iz 46:13). Al' Jahve čeka čas da vam se smiluje, i stog izgledâ da vam milost iskaže, jer Jahve je Bog pravedan – blago svima koji njega čekaju (Iz 30:18).

U čekanju moramo biti ustrajni bez obzira na neuspjehe i moramo biti spremni na razočarenja. Svoju trku moramo istrčati do kraja onako kako piše u poslanici Hebrejima: ustrajno trčimo na utakmici koja nam je određena (Heb 12:1). U vezi utrka apostol Pavao kaže: Ako se tko natječe, ne dobiva vijenca ako se propisno ne natječe (2 Tim 2:5). Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče, ali samo jedan dobiva nagradu! Tako trčite da je odnesete! (1 Kor 9:24). Pavao nas potiče na pravilno natjecanje i ohrabruje da će pobjednik dobiti nagradu. Pravilno natjecanje u našem slučaju, kada govorimo o čekanju, može značiti ponašanje: malo hoću, malo neću, nedosljednost i sl. Ne možemo doći do cilja ako krenemo pa stanemo, predugo se premišljamo, neodlučni smo, obećamo pa povučemo riječ itd.

Netko trku istrči prije, a netko kasnije, ali je važno proći kroz cilj. U maratonu je pobjednik i onaj koji dođe zadnji jer je ipak istrčao cijelu stazu (42,200 km) i nije odustao! U tom smislu i Pavao je istrčao zaista veliki maraton. On je bio toga svjestan i zato kaže: Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao (2 Tim 4:7), a na drugom mjestu: Meni ni najmanje nije do života; samo da dovršim svoju trku – službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evanđelje milosti Božje (Dj 20:24).

I što reći na kraju? Evo jednog ohrabrenja vezanog uz maraton i kako na istu stvar možemo gledati na dva potpuno suprotna načina. Prate dva prijatelja finale maratona na koje trkači stižu u različitim razmacima. Na kraju dolazi jedan umoran trkač koji upire zadnje snage da prođe kroz cilj. Videći ga, prvi prijatelj kaže: A koji je ovo jadnik, jedva ide? Nato će drugi: Pa taj je naš. A prvi će: Ma vidi junačine gdje potjera sve ispred sebe! Na nama je da odaberemo koji ćemo kut gledanja izabrati tijekom čekanja i na koga ćemo se pritom osloniti. U Bogu smo uvijek pobjednici i toga se trebamo držati, Njemu vjerovati i prepustiti Mu naše puteve znajući da nismo siročad već da imamo brižnog Oca koji ljubi Svoju djecu i koji će učiniti ono što je za nas najbolje čak i onda kada čekamo. Amen.

Arsen Duplančić

Više u ovoj kategoriji: « Svijet nije opcija