Tekstovi

Tekstovi (15)

Podkategorije

Aleluja! Bog vas voli! Zar ne? Ili se možda nekome čini da nije tako? Pošto su ovdje okupljeni slobodnjaci/samci je li možda netko misli da je sâm zato što ga Bog zanemaruje i zato jer je Bog ravnodušan? Ako je tako onda se taj brat ili sestra vara jer Bog voli svako Svoje dijete i želi mu dobro te zato poručuje: ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadem budućnost i nadu (Jer 29:11). Bog nas voli i kad nam je teško pa zato Krist kaže: U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet! (Iv 16:33). Isus je otišao na križ i platio zadužnicu koju bismo mi morali platiti (Kol 2:14), On je platio račun umjesto nas u odnosu na Boga, ali to ne znači da će plaćati naše svakodnevne račune. Dakle, neće nam biti lako, ali uz Krista će nam biti lakše.

Možda se nekome čini da ga Bog kažnjava, ali On nas voli i kada kara jer nas tako ispravlja: Jer koji je sin, ako je zbilja sin, koga otac ne kara? … Doduše, svako karanje za sada ne pričinja se nečim što donosi radost, nego žalost. Ali kasnije onima koji su njime uzgajani donosi plod pun mira – pravednost. (Heb 12:7,11).

U ovom svjetlu možemo govoriti i o čekanju. Čekanje u banci, ambulanti ili negdje drugdje sigurno nije zabavno jer gubimo vrijeme, nerviramo se, čujemo svakojake prigovore pa i psovke itd. Međutim, sve to podnosimo zato jer očekujemo dolazak do cilja, a to je da ćemo obaviti ono za što smo došli. Čekanje umara, ali svjetlo na kraju tunela, tj. sretan ishod daje snagu i putokaz.

Riječ čekati znači doći nekamo i ostati dok se ne ostvari razlog dolaska, odnosno nadati se čemu, očekivati. Budući da čekanje podrazumijeva ulaganje našeg vremena i strpljenja onda ono često puta nje ugodno jer može biti dugo, upitan je ishod čekanja i u konačnici može biti razočaravajuće. A što onda raditi kad moramo čekati, kako se ponašati?

Čekanje mora biti povezano uz strpljivost, koje je jedan od plodova Duha Svetoga (Gal 5:22), jer čim smo se opredijelili za čekanje znači da smo izabrali i strpljivost. Bez obzira na to koliko u nama sve treperilo od nervoze koju uzrokuje čekanje ipak smo, premda protivno našoj naravi, strpljivi jer prekidom čekanja ne bismo ostvarili cilj koji je povezan s tim čekanjem.

Strpljivost nam je važna jer se ne smijemo prepustiti stvarima koje nas odvlače od čekanja nego ćemo s njime učvrstiti našu postojanost, a postojanost će nam donijeti rezultat: Prema tome, ne gubite svoga pouzdanja! Njemu pripada velika nagrada. (Heb 10:35) Strpljivost se izgrađuje postupno i do nje se ne dolazi lako jer ima nekoliko neprijatelja od kojih je na prvom mjestu njena suprotnost, a to je nestrpljivost. Ako smo nestrpljivi i nismo oslonjeni na Boga veoma lako ćemo napraviti grešku. Pogledajmo primjerice Abrahama. Iako mu je Bog dao obećanje da će imati potomstvo brojno poput zvijezda (Post 15:5) on je poslušao savjet svoje žene Sare da pokuša dobiti dijete sa sluškinjom Hagarom (Post 16:2) i znamo da je to urodilo rođenjem Jišmaela koji postao neprijatelj Izaku. Abraham, dakle, nije imao strpljivosti i nije više htio čekati pa je stvar uzeo u svoje ruke.

Drugi neprijatelj čekanju je neizvjesnost, odnosno nesigurnost. Kad je Mojsije otišao na Sinaj primiti Božje zapovijedi i kad se nije vraćao 40 dana (Izl 24:18) narod je rekao Aronu: Ustaj! Napravi nam boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s čovjekom Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske (Izl 32:1). Neizvjesnost je Izraelce u Starom zavjetu bacila u idolopoklonstvo, a u Novom zavjetu mučila ih je oko Isusovog poslanja jer nisu znali je li Mesija i kako se postaviti prema Njemu. Zato su Mu rekli: Dokle ćeš nas držati u neizvjesnosti? Ako si zbilja Mesija, reci nam otvoreno! (Iv 10:24).

Treći neprijatelj čekanju je strah od lošeg ishoda koji potiče ljude na nepromišljeno djelovanje. Šaula je pred vojnu protiv Filistejaca uhvatio strah zbog toga što mu se vojska počela razilaziti, a prorok Samuel još nije došao pa je sam, neovlašteno, prinio žrtvu paljenicu i time je izazvao gnjev Božji (1 Sam 13:8-14). Drugi put, umjesto da napravi herem nad Amalečanima, Šaul je poštedio njihovog kralja Agaga i najbolje ovce i goveda jer se, kaže Samuelu: Bojao sam se naroda i popustio njegovu zahtjevu (1 Sam 15:24).

Vratimo se pitanju: što raditi kad moramo čekati? Kao prvo, za čekanje se moramo dobro spremiti poput mudrih djevica koje su dočekale zaručnika. One nisu znale u koji će sat doći zaručnik, ali su čekanju pristupile ozbiljno, temeljito se pripremile da ih ništa ne iznenadi i omete pa su zato mogle ući s njim na svadbu (Mt 25:1-13). Zatim, u čekanju ne smijemo biti nestrpljivi i misliti kako naš trenutak neće doći nikada i da će nam vrijeme bespovratno uteći. Razmetni sin je od oca tražio svoj dio prije vremena jer je htio uživati život onda kad se njemu htjelo, ali mu se to obilo o glavu jer je upao u neimaštinu i glad (Iv 15:1-20).

Naše čekanje mora biti popraćeno mirom onako kako piše: Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino! (Tuž 3:26). Jasno je da nije uvijek u pitanju doslovno spasenje već i Božja pomoć i uslišana molitva. Zato prorok Mihej kaže: A ja, prema Jahvi ja sam zagledan, čekam na Boga koji spasava, Bog moj mene će uslišati (Mih 7:7). Mir je preduvjet razboritom djelovanju i razgoni strah jer znamo u čije smo ruke stavili naše pouzdanje. On nas drži jakima i ne da da padnemo u malodušnost koja je pogubna jer nas paralizira i sputava u djelovanju.

Malodušna osoba zapada u neaktivnost, nije je briga za ništa, pada u beznađe i sreći uopće ne pruža mogućnost da je zahvati. Najlakše je glavu staviti među koljena i ne vidjeti ništa oko sebe, ali to ne znači da su problemi nestali ako ih ne vidimo. Isto tako, lako je oplakivati sebe i svoj udes, ali što se time dobiva? Ništa! I dalje smo na istoj točci na kojoj stojimo poput kipa umjesto da idemo naprijed prema novim pobjedama. Kad svane dan potrebno je otvoriti prozor da bi svjetlo ušlo u sobu. Doduše, jedanput će biti sunčano pa će ući puno svjetla, drugi put oblačno i neće biti puno svjetla, a ako jutro bude maglovito i u našoj sobi će se slabo vidjeti. Međutim, bitno je da se trebamo dignuti i otvoriti prozor ako mislimo da barem i ono malo svjetla za maglovita dana razbije mrak naše sobe. Ne smijemo biti poput Izraelaca koji su došavši pred Crveno more počeli očajavati (Izl 14:9-12) i zaboravili sve što je Bog napravio za njih u Egiptu! Potrebna je vjera jer ona podiže iz mrtvila malodušnosti i daje snagu za pokret. Zaista, kad je čovjek bolestan, njegov ga duh podiže, a ubijen duh tko će podići? (Izr 18:14). Odgovor je: Isus, koji je naše boli na Sebe uzeo da bismo mi bili iscijeljeni (Iz 53:4-5).

Naše čekanje ponekad može biti popraćeno nekim Božjim obećanjem poput onoga koje je Abraham dobio o potomstvu. Tada čekanje pogotovu treba biti povezano sa strpljenjem i vjerom u Božju riječ. Sjetimo se starca Šimuna koji je imao objavu da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju (Lk 2:25-35) i proročice Ane, koja je godinama služila Bogu postom i molitvom, ali je za svoju vjernost bila je nagrađena time da je dočekala blaženi trenutak da vidi Sina Božjeg (Lk 2:36-38).

Božje mjerilo za vrijeme nije isto kao naše. Mi smo po prirodi nestrpljivi i želimo odmah doći do cilja. Kod Boga nije tako jer On zna kad je pravi trenutak za nešto. Možda još nismo spremni i možda bi okolnosti bile protiv nas pa bi ispunjenje našeg čekanja bilo uzaludno, odnosno bilo bi bačeno u vodu. Možda neki veliki novac, na primjer, ne bismo znali upotrijebiti na pravi način ili bi ga propast banke ili posla u koji smo ga uložili uništili. Zato nas Pismo ohrabruje: Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! (Hab 2:3; Heb 10:37). Spasenje moje zakasniti neće (Iz 46:13). Al' Jahve čeka čas da vam se smiluje, i stog izgledâ da vam milost iskaže, jer Jahve je Bog pravedan – blago svima koji njega čekaju (Iz 30:18).

U čekanju moramo biti ustrajni bez obzira na neuspjehe i moramo biti spremni na razočarenja. Svoju trku moramo istrčati do kraja onako kako piše u poslanici Hebrejima: ustrajno trčimo na utakmici koja nam je određena (Heb 12:1). U vezi utrka apostol Pavao kaže: Ako se tko natječe, ne dobiva vijenca ako se propisno ne natječe (2 Tim 2:5). Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče, ali samo jedan dobiva nagradu! Tako trčite da je odnesete! (1 Kor 9:24). Pavao nas potiče na pravilno natjecanje i ohrabruje da će pobjednik dobiti nagradu. Pravilno natjecanje u našem slučaju, kada govorimo o čekanju, može značiti ponašanje: malo hoću, malo neću, nedosljednost i sl. Ne možemo doći do cilja ako krenemo pa stanemo, predugo se premišljamo, neodlučni smo, obećamo pa povučemo riječ itd.

Netko trku istrči prije, a netko kasnije, ali je važno proći kroz cilj. U maratonu je pobjednik i onaj koji dođe zadnji jer je ipak istrčao cijelu stazu (42,200 km) i nije odustao! U tom smislu i Pavao je istrčao zaista veliki maraton. On je bio toga svjestan i zato kaže: Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao (2 Tim 4:7), a na drugom mjestu: Meni ni najmanje nije do života; samo da dovršim svoju trku – službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evanđelje milosti Božje (Dj 20:24).

I što reći na kraju? Evo jednog ohrabrenja vezanog uz maraton i kako na istu stvar možemo gledati na dva potpuno suprotna načina. Prate dva prijatelja finale maratona na koje trkači stižu u različitim razmacima. Na kraju dolazi jedan umoran trkač koji upire zadnje snage da prođe kroz cilj. Videći ga, prvi prijatelj kaže: A koji je ovo jadnik, jedva ide? Nato će drugi: Pa taj je naš. A prvi će: Ma vidi junačine gdje potjera sve ispred sebe! Na nama je da odaberemo koji ćemo kut gledanja izabrati tijekom čekanja i na koga ćemo se pritom osloniti. U Bogu smo uvijek pobjednici i toga se trebamo držati, Njemu vjerovati i prepustiti Mu naše puteve znajući da nismo siročad već da imamo brižnog Oca koji ljubi Svoju djecu i koji će učiniti ono što je za nas najbolje čak i onda kada čekamo. Amen.

Arsen Duplančić

Više...

Sve za nju

SVE ZA NJU

Razgovaraju momak i djevojka putem telefona.

On:

- Za tebe bih draga stavio ruku u vatru, preplivao ocean, popeo se na vrt Mount Everesta!

Ona:

- Hajde, dođi kod mene.

On:

- Ma ne mogu. Počela je padati neka kišica.

Više...

Kada je Bog stvarao svemir i čovjeka rekao je: Nije dobro da čovjek bude sam (Post 2:18), a kad On to kaže onda nemamo razloga za sumnju. Međutim, postavlja se pitanje kojeg čovjeka, odnosno ženu izabrati jer nismo u situaciji kao što je bio Adam kojemu je sâm Bog dao ženu prikadnu za njega. Isto tako kršćani često budu u nedoumici je li im dopušteno da se vežu uz ženu ili čovjeka koji nije obraćen, koji je još uvijek u svijetu. I nedavno sam na konfrenciji Čuvar brata svoga imao prigodu čuti jednog brata kako postavlja to pitanje, a odgovor je bio negativan. A je li to baš tako, zar mora biti tako jednoznačno? Odgovor je da, jer Riječ Božja tako kaže!

Bog je svet i želi da i Njegov narod također bude svet pa je dao upute kako bi spriječio da Njegova djeca krenu krivim putom. Zato je, između ostalog, naredio je Izraelcima da se u obećanoj zemlji ne miješaju s narodima koje će potčiniti. Bog ovako kaže: Ne sklapaj ženidbe s njima, ne udaji svoje kćeri za njihova sina niti ženi svoga sina njihovim kćerima; jer bi ona odvratila od mene sina tvoga; drugim bi bogovima on služio; Jahve bi se razgnjevio protiv vas, i brzo bi te istrijebio. (Pnz 7:3-4).

Bog je znao da su ljudska srca lako zavodljiva i zato je dao takvu zapovijed, a da je bio u pravu pokazuje nekoliko primjera. Tako u knjizi Brojeva piše: Dok je Izrael boravio u Šitimu, narod se upusti u blud s Moapkama. One pozivahu narod na žrtvovanje svojim bogovima, a narod sudjelovaše u njihovim gozbama i klanjaše se njihovim bogovima. Tako se Izrael osramoti pred Baalom peorskim. I Jahve planu gnjevom na Izraela. (Br 25:1-3). U knjizi proroka Malahije čitamo pak da se Bog razljutio na Judejce jer su se ženili kćerju tuđega božanstva (Mal 2:11). A kad je došlo do sklapanja mješovitih brakova ne samo da su se srca Izraelaca odmetnula od Jahve već su se toliko poveli za tuđinskim utjecajima da su čak počeli gubiti jedan od osnova svog nacionalnog obilježja: vlastiti jezik. I o tome govori Biblija. Naime, Židovi su se nakon povratka u Jeruzalem, a za vrijeme Nehemijinog boravka na dvoru babilonskog kralja, ženili tuđinkama tako da polovica njihovih sinova govorila je ašdodski ili jezikom ovoga ili onoga naroda: više nisu znali govoriti židovski. (Neh 13:24).
Pogledajmo kobni učinak mješovitih brakova na primjeru dvojice poznatih starozavjetnih osoba: Samsona i Salomona. Kad se Samson namjeravao oženiti ugledao je jednu Filestejku koja mu se svidjela i to je rekao roditeljima. Oni, jasno, nisu bili zadovoljni time jer su znali Božju zapovijed pa su mu rekli: Zar nema djevojaka među kćerima tvoga plemena i u svemu našem narodu da moraš uzeti ženu između neobrezanih Filistejaca? (Suci 14:3). On ipak nije poslušao roditelje i dobro znamo kako mu se neposluh razbio o glavu. S druge strane imamo Salomona koji je bio čovjek nadahnut Božjom mudrošću (Sav je svijet želio vidjeti Salomona i čuti mudrost koju mu je Bog ulio u srce. – 1 Kr 10:24), ali je ipak zastranio i uzeo za ženu faraonovu kćerku te mnoge tuđinske kćeri. I tada se dogodilo ono na što je Bog unaprijed upozorio: Njegove su žene zavodile njegovo srce. I kada je Salomon ostario, njegove su mu žene okrenule srce prema drugim bogovima, i srce njegovo nije više pripadalo Jahvi kao što je pripadalo srce njegova oca Davida. (1 Kr 11:1-4). Bog se razljutio na Salomona i najvijestio mu da će iza njegove smrti doći do raskola kraljevstva (1 Kr 11:9-13).
Iz ovih primjera više je nego jasno da miješanje Božje djece s nevjernicima nije po volji našeg nebeskog Oca. On želi da naš bračni partner ima istog Duha kao i mi i da tako budemo svo troje u jedinstvu baš kao što je i Isus bio u jedinstvu sa Svojim Ocem i Duhom Svetim. Otkrivenje o pitanju izbora žene za svoje sinove imali su već Abraham i Izak. Kad Abraham traži ženu za sina Izaka onda naređuje svom sluzi da je ne traži među Kanaancima već da ode u njegov rodni kraj, k njegovoj obitelji i od tamo dovede ženu za Izaka (Post 24:3-4; 37-38). Isti nalog Izak daje sinu Jakovu i kaže mu da ne uzme za ženu Kanaanku nego da ode u dom njegovog djeda i da tamo nađe ženu za sebe (Post 28:1-2).

Uporište tumačenju stajališta o nemiješanju kršćana i nekršćana nalazimo i u Novom zavjetu, u Pavlovoj poslanici Korinćanima gdje stoji pisano: Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom! Što ima pravednost s bezakonjem? Što je zajedničko svjetlu i tmini? … Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika? (2 Kor 6:14-15). Je li ovome treba nešto dodati?
Požude tijela vojuju protiv Duha i zato nastaju problemi. Mnogi ne mogu podnijeti teret iskušenja pa Pavao ističe da se zbog požude tijela problemi mogu javiti čak i među supružnicima pa upozorava da ih sotona zbog slabosti u izdržljivosti ne bi uveo u napast (1 Kor 7:5). Zato je bolje da oni koji ne mogu podnijeti samoću potraže bračnog druga i zatraže Božju milost u tome tako da im On pošalje u život osobu koja je baš za njih. Zato Pavao također poručuje: Neoženjenima i udovicama ipak velim da je za njih dobro ako ostanu kao i ja. Ali ako se ne mogu uzdržati, neka se žene i udaju, jer je bolje ženiti se nego izgarati od strasti. (1 Kor 7:8-9).
Na kraju ćemo se dotaknuti još jednog pitanja vezanog u mješovite veze, a to je što napraviti u slučajevima kad je brak već sklopljen imajući pritom na umu da se vjenčanje desilo prije obraćenja jednog od bračnih partnera. I o tome nalazimo poruku u Riječi Božjoj, tj. u drugoj Pavlovoj poslanici Korinćanima gdje piše: A ostalima velim ja, a ne Gospodin: ako koji brat ima ženu nevjernicu koja pristaje da živi s njim, neka je ne otpušta! A žena koja ima muža nevjernika koji pristaje da živi s njom, neka ne otpušta muža … Ali ako nevjernička stranka traži rastavu neka se rastavi! (1 Kor 7:12-13, 15). Dakle, takav se brak ne raskida osim u slučaju da to želi nevjernička strana jer upravo kršćanin/kršćanka svojim primjerom, svojim ponašanjem može potaknuti drugu stranu na obraćenje, na spasenje. U tom smislu apostol Petar piše: Jednako, vi žene, budite pokorne svojim muževima, da i oni koji možda ne vjeruju Riječi budu pridobiveni bez riječi ponašanjem vas žena kad budu promatrali vaše čisto i puno poštovanja vladanje! (1 Pt 3:1-2). Ovo načelo, međutim, nije opravdanje za svjesno, unaprijed odlučeno sklapanje braka jednog kršćanina/kršćanke s osobom iz svijeta.
Pitanje izbora bračnog partnera veoma je važna stvar jer se donesena odluka ne odnosi samo na dan-dva već je ona doživotna. Zato je važno prepoznati Božju volju za naš život, biti ustrajan u borbi protiv onoga što svijet nudi jer mi ne pripadamo svijetu već Bogu i Njegovom Sinu čijom smo krvlju oprani i spašeni. Važno je da ne pokleknemo i da duševni problemi ne postanu duhovni onako kako je Bog upozorio u već navedenom odlomku iz Ponovljenog zakona.

Arsen Duplančić

Više...

Jedan bračni

Više...

Kako pronaći ljubav svoga života

Upravo smo pročitali knjigu koja kao da je napisana za članove naše stranice, a čiji je naslov Kako pronaći ljubav svoga života. Vodič za sve koji ne žele biti i ostati sami. Njena autorica je Gudrun Kugler, mlada teologinja i pravnica iz Beča, a objavila ju je 2015. splitska izdavačka kuća Verbum. Na jednostavan i pristupačan način autorica nas vodi kroz brojna pitanja koja muče samce i pritom daje poticajne odgovore. Pogledajmo samo naslove poglavlja knjige pa ćemo uočiti raznovrsnost njenog sadržaja: 1. Tko je onaj Pravi?, 2. Upoznati nekoga, 3. Dobro iskoristiti samačko vrijeme, 4. Biti spreman na vezu i brak, 5. Kat-tad: ja sam za vjenčani list, 6. Seksualnost i samci, 7. Pomiriti se sa situacijom.

Kroz cijelu knjigu Gudrun Kugler upozorava čitatelje da ne žure sa svojim odlukama, bilo da „jure“ u brak ili su pak digli ruke od njega. Ona ističe da je potrebno moliti Boga za bračnog druga i da Mu poklonimo svoje potpuno pouzdanje (str. 137), a zatim piše: Kada kršćani ulaze u brak, i treći je umiješan u vezu. Ali ne kao suparnik, već kao jedan od glavnih igrača u vezi, a to je Bog. On je velik dobitak za svaku vezu! Muškarac i žena pred njim uzajamno izgovaraju svečanu privolu i nakon toga više nisi sam na životnomu putu. Zna se da se i Stvoritelj raduje zbog toga. Da, jer je on sve to upravo tako i osmislio! (str. 174). … Bračna vjernost i uzajamna potpora moraju se održati pred tim Trećim jer on ne ostaje na rubu događanja kao kakav usputni promatrač, već izravno vidi sve što se događa u srcima bračnoga para. (str. 184).

Samci često znaju upasti u zamke koje ih mogu navesti na pogrešan put pa autorica navodi neke od njih. U prvom redu to je panika od straha „zadnji je čas“ i opasnost da prevelika čežnja počne upravljati našim životom. Slijedi previše naglašavanja svojeg „ja“, ali i njegovo potiskivanje, zatim oprez zbog prevelikih očekivanja od veze i braka, gubitak samopouzdanja itd. (str. 133-136). Da bi lakše izbjegli spomenute zamke Gudrun Kugler nudi praktične savjete u vidu svojevrsnih testova kao što su: test izdržljivosti, odnos prema baki i majci, ponašanje u okruženju iz kojeg potječe izabrana osoba, test priskakanja u pomoć i slično (str. 32-36).

Dragi samci, preporučamo vam ovu knjigu jer će vam sigurno skrenuti pažnju na nešto o čemu do sada niste razmišljali ili ste o tome imali drukčije mišljenje, bolje ćete upoznati sami sebe i druge koji su u sličnoj situaciji te shvatiti da za pravu ljubav nikad nije kasno!

Više...