Veći je Bog no što pojmit možemo i nedokučivi su naumi Njegovi (Job 36:26; Ps 139:17). To su istine koje se svakodnevno potvrđuju na raznim područjima ljudskog života, a jedno svjedočanstvo Božjeg zahvata pruža Rajkin i moj brak. Naime, Rajka i ja živjeli smo u dva grada (ona u Kninu, a ja u Splitu), imali smo različito školovanje i bračni status, nismo se prethodno poznavali, bili smo u različitim crkvama i naizgled nije bilo moguće da stupimo u vezu, a kamo li vjenčamo, ali Bogu je sve moguće (Mt 19:26).

Rajka se razvela od prvog muža i potom obratila. Osjećala je jaku želju da se ponovno uda, no ovaj puta za kršćanina. S tim je bio upoznat njen pastor koji je iz Splita dolazio služiti u Knin. Ja sam pak živio u Splitu i to kao samac. Rajkin pastor bio je moj prijatelj koji je znao moju namjeru da se oženim kao i to da u Splitu ne uspijevam naći odgovarajuću kršćanku. Zato mi je predložio, a potom Rajki da se upoznamo što smo oboje prihvatili. Ugovorenog dana, u utorak 7. svibnja 2002., odvezao me u Knin na prvi susret s Rajkom. Već nakon kratkog vremena, dok smo pili kavu i sok, Rajka i ja smo utvrdili da imamo mnogo zajedničkih stvari i sklonosti. Nakon dugog ugodnog razgovora pozdravili smo se i otišli: Rajka natrag na posao, a njen pastor i ja u Split. Odmah po dolasku kući nazvao sam Rajku i time su počeli naši opširni razgovori u kojima smo se upoznavali i otvoreno iznosili ono što nam je bilo na srcu. Dogovorili smo se da ću ponovno doći u Knin u subotu 11. svibnja i to na cijeli dan.

U međuvremenu su naši mnogobrojni telefonski razgovori pokazali koliko imamo sličnosti i ja sam već u petak naumio da ću je, ako sve protekne u redu, zaprositi. Uobičajeno je da se u takvim prigodama djevojci daruje prsten, ali sam ja, da ne bih pogriješio s njegovom veličinom, kupio zlatnu narukvicu i „naoružan“ njome otišao u Knin. Naše druženje proteklo je izvrsno, a kad smo došli u Rajkin stan odmah se stvorio ugođaj kao da se odavno znamo, gotovo kao da smo bračni par. Uz odličnu hranu, jer je Rajka izvrsna kuharica, i ugodan razgovor vrijeme nam je brzo preletjelo i ja sam morao natrag u Split. Zato sam je nakon ručka pitao što misli bismo li mogli biti zajedno na što je ona odgovorila potvrdno. Ohrabren time zapitao sam Rajku bi li se udala za mene na što je ona ponovno odgovorila potvrdno! I onda je uslijedio zadnji čin prosidbe: stavio sam joj narukvicu na ruku. Rajka me potom ispratila, a ja sam se sretan vratio kući i o svemu obavijestio majku koja do tada nije ništa znala.

Nakon toga Rajka i ja smo se nastavili upoznavati i odlučili da, s obzirom na godine (njoj je bilo 40, a meni 43), ne razvlačimo s „hodanjem“. Već 2. lipnja 2002. zaručili smo se u mojoj crkvi, a 13. srpnja vjenčali u Solinu na starokršćanskom lokalitetu Manastirine što znači da su od našeg upoznavanja do stupanja u brak prošla smo dva mjeseca i šest dana! Od tada smo u sretnom braku i ne možemo reći ništa nego da nas je Bog namijenio jedno za drugo, da nas je On spojio i da Njegovu ljubav osjećamo kroz našu međusobnu ljubav.
Našom pričom želimo ohrabriti sve koji sumnjaju u posredovanje pri upoznavanju preko zajedničkog prijatelja ili internetske stranice jer ako je Bog u svemu doći će i Njegov blagoslov baš kao što stoji pisano: Prepusti Jahvi svoja djela, i tvoje će se namisli ostvariti (Izr 16:3).

Arsen i Rajka Duplančić